Anita Lauri Korajlija izvanredna je profesorica na Katedri za zdravstvenu i kliničku psihologiju Odsjeka za psihologiju Filozofskog fakulteta u Zagrebu. Voditeljica je Savjetovališta Filozofskog fakulteta za studente u Zagrebu i vanjska suradnica Savjetovališta za žene Autonomne ženske kuće.
“Koliko god nam je tehnologija dobra donijela, neke stvari nam je i razotkrila. Svi ćemo se složiti da nam je tehnologija donijela napredak u informiranju, u načinu kako obavljamo poslove, održavamo kontakte, omogućila nam je da se vidimo gdje god da jesmo, u bilo kojem trenutku. No, ono s čim se mi u psihologiju susrećemo je nekritično traženje informacija na internetu, na primjer informiranje na internetu o psihičkom i tjelesnom zdravlju”, kaže Anita o utjecaju tehnologije na naš život, njenim prednostima, ali i opasnostima..
“Tehnologija nam je došla puno brže nego što smo mi i sebe i mlade generacije pripremili na ono što nam ona donosi i znači. Svaka informacije je dostupna i svakoj informaciji se daje ista važnost. Ljudi ne znaju kako Google funkcionira. Ne znaju kako izbacuje rezultate kada nešto pretražuju, koje algoritme koristi da bi neke stvari stavio na prvo mjesto, a ne na recimo 169. ili ne znam koje mjesto, a pritom – prema onome što mi znamo o pretraživanju – ljudi najčešće pogledaju samo prvu stranicu s rezultatima pretrage ili čak samo prvih desetak rezultata – malo tko ode na drugu stranicu – i misle da je Google na prvu stranicu stavio ono što je najrelevantnije. Na primjer, ako je u pitanju neki simptom, da je prva stvar koja izađe kao rezultat pretrage najvjerojatnija. A nije. I tako je to za razne stvari: za prehranu, izgled… za mnogo toga što pretražuju mladi.”
“Te dvije strane medalje se vrlo jasno vide s tehnologijom”, nastavlja. “Pozitivni doprinosi tehnologije su neupitni, ali došla nam je nekako prebrzo i nismo bili dovoljno spremni. Nismo se kritički pripremili i još uvijek ne radimo dovoljno na tome. Vidimo to u zdravstvenoj psihologiji i u cijeloj ovoj priči o pretraživanju, u gotovo svim područjima psihologije. Od formiranja i prenošenja stavova, do toga kako nam se na društvenim mrežama nude, u stvari serviraju reklame.
Često živimo u nekoj svojoj eko-komori (eco-chamber): uvjereni smo da ono što mi mislimo, i što misle naši prijatelji, misle i svi drugi”, razlaže Anita. “Jako je puno govora mržnje, jako je puno loših stvari koje se događaju među mladima, zlostavljanja, bullyinga koji se dešavaju digitalno.”
“Nedostaje nam digitalna pismenost“, ističe Anita. “Našim školama nedostaju sadržaji vezani uz mentalnu zdravstvenu pismenost, zdravstvenu pismenost, digitalnu pismenost i razne druge pismenosti. U vrijeme kada smo mi išli u školu, enciklopedija je bila jedino mjesto na kojem si mogao pronaći informaciju. Sada informaciju na internetu možeš pronaći u nekoliko sekundi. Ali ne znaš kakva je to informacija i kako ju koristiti. Ne znaš da Wikipedia nije pouzdan izvor informacija. Ona možda jest mjesto od kojeg možeš krenuti u istraživanje, ali iza nje ne stoje pouzdani autori poput nacionalne biblioteke, leksikografskog zavoda i sličnih izvora. U tekst na Wikipediji može ući praktično svatko i promijeniti ga. To nije provjereno faktografsko znanje. A o tome te nitko ne uči.
Mi možemo razgovarati čija je to odgovornost. Škole su mjesta koja obuhvaćaju gotovo cijelu populaciju i mislim da te stvari treba podučavati u školama. Apsolutno je nužno digitalno opismeniti djecu, od toga kako koristiti internet i informacije, i o tome koje sve opasnosti vrebaju u virtualnom svijetu”, zaključuje.
Anita kaže da pripada u kategoriju ljudi koji previše koriste tehnologiju. Najviše se služi laptopom i mobitelom: “Televizor što se mene tiče više ne mora ni postojati. Imam razne streaming platforme, vijesti čitam preko interneta, a od društvenih mreža imam Facebook i Instagram. Kad sam ih otvorila, imala sam ideju da ću tako pratiti što mi djeca rade. No, bila ja to potpuno naivna ideja. Djeca su me u toj priči potpuno ‘pregazila’, od toga koje društvene mreže uopće postoje i koje oni koriste. Ja to više ne mogu pratiti. Ponekad osjećam da pomalo zaostajem, da se stvari i za mene prebrzo mijenjaju. Vidim to i u radu sa studentima, od načina kako rade prezentacije, kako dolaze do informacija, kako snimaju materijale, videa… Puno su u tome napredniji od mene. Prije par godina sam još uvijek imala dojam da držim korak, a sada sam odustala. Zaključila sam da sam dosegla neku svoju osnovnu razinu i sve ostalo mi je postalo prebrzo”.
Priča kako je uključila značajku ne mobitelu pa sada svakog tjedna dobiva obavijest koristi li više ili manje interneta u odnosu na prethodni tjedan. “To je doista strašna informacija. Definitivno pripadam u one koji su previše pred ekranima: igram neke igrice, gledam serije i filmove, na društvenim sam mrežama, informiram se… Puno previše.”
O svojim iskustvima s korištenjem tehnologije u pandemiji Anita kaže: “Akademska zajednica je bila različito brza u prilagodbi pandemiji, no sve što smo radili u pandemiji bilo je preko Zooma. Fakultet je imao i svoju aplikaciju, ali Zoom se pokazao kao najprilagodljiviji, stalno su dodavali neke nove značajke. Činilo se da su jako aktivni i da odgovaraju na potrebe trenutka.
Sada se pokazalo da taj Zoom nije odumro. Pokazao se kao dobar način podučavanja i održavanja nekih aktivnosti; da olakšava održavanje sastanaka kada ljudi nisu na istom mjestu. Puno više i efikasnije možete odraditi takve stvari s ljudima koji su iz različitih gradova ako ih okupiš preko neke takve platforme, nego na stari način kada smo morali putovati da bismo se sastali pa ti na putovanje ode cijeli dan. Ovako potrošiš samo vrijeme za sastanak i pripremu za sastanak. Čak i za neke načine podučavanja takve platforme pokazale su se učinkovitima i u postpandemijskoj priči. Taj način komunikacije će sigurno ostati”, uvjerena je Anita.
Dodaje kako već godinama kupuje putem interneta, usprkos tome što je imala dva neugodna iskustva s krađom kartica. No, banka je, kaže, vrlo efikasno reagirala i nije bilo problema. “Usprkos tom lošem iskustvu, sve kupujem i plaćam preko interneta, od autobusnih i avionskih karata, računa… Imam kartice u Walletu pa sve plaćam mobitelom, a na fizičkom karticom.”
Pitali smo Anitu oslanja li se mlada generacija previše na tehnologiju?
“Prije nekoliko godina smo shvatili da naša, tada 13-godišnja kći, ne zna dobro čitati sat s kazaljkama. Ona je generacija koja je potpuno okružena digitalnim satovima. Uopće se ne služi satom s kazaljkama. Isprva pomisliš kako je to užasno, ali kad promisliš, shvatiš da to nije tako strašno kako se čini našoj generaciji.
Možda nove generacije sporije računaju, ali pitanje je treba li im to u praksi. Nekada je ta vještina bila važna jer nisi imao kalkulator. Je li ta vještina i danas tako važna? Njihova generacija zato ima neke druge vještine koje mi nemamo. Mozak svakako treba držati aktivnim, zaokupiti ga nekim zadacima, rješavati križaljke i sudoku. Treba li znati nešto izračunati napamet je pitanje naše generacije. Mladi uopće ne postavljaju to pitanje, njima ja to irelevantno. Njihovo je pitanje zašto bismo to uopće radili kad imamo uređaje s kojima to možemo izračunati vrlo točno, bez mogućnosti pogreške? I kalkulatori postaju nešto što će uskoro nestati jer na mobitelu imamo aplikacije za računanje.”
I ako se malo prisjetimo, nije to ništa novo. Na primjer, nekada se u školi učilo računati uz pomoć logaritamskog računala (šibera). Za generaciju rođenu krajem šezdesetih i kasnije, logaritamsko računalo je bilo nepoznanica. Baš kao što su to današnjoj djeci i mladima logaritamske tablice, crno-bijeli televizori ili telefoni s brojčanikom za okretanje.
Psihologija je s tehnologijom otišla daleko naprijed, naročito sa psihoterapijama i aplikacijama, ističe Anita. Dodaje da trenutno i sami rade na dvije aplikacije: jednoj za socijalnu anksioznost i drugoj za seksualno zdravlje žena.
“Druženje i pružanje psihološke pomoći putem aplikacije nije budućnost, to se događa već sada. No, potpuno je jasno da je to puno uspješnije kada imamo kombinaciju psihologa, odnosno psihoterapeuta, i tehnologije. Ustrajnost, korisnost, učinkovitost su puno veće kada imaš jedno i drugo, nego kada je u igri samo tehnologija.”
“Mislim da će ljudski kontakt ostati iznad svih tehnologija. U pandemiji se pokazalo da nam tehnologija može omogućiti taj ljudski kontakt i onda kada ga ne možemo ostvariti uživo. Tako se tješim da nas roboti, kako god pametni bili i koliko god ih mi učili, neće zamijeniti. Uskoro ćemo ih vjerojatno učiti i emocionalnoj inteligenciji, ali ljudski kontakt je nešto što ostaje i što je važno”, zaključila je psihologinja i sveučilišna profesorica Anita Lauri Korajlija.
>>Bruno Kovačić: Tehnologiju, kao i vatru, treba kontrolirati
>>Goran Kulenović: Važno je kakav se sadržaj konzumira, a ne kojim putem
>>Hrvoje Handl, psihijatar: Moj posao preživio je u lockdownu zahvaljujući tehnologiji
U rubrici “Zašto volim tehnologiju” ljudi različitih struka i navika govore o svom pogledu na tehnologiju, o tome kojim se tehnologijama služe u poslovnom i privatnom životu te zašto im je tehnologija važna u radnoj svakodnevici i slobodnom vremenu.
Sadržaj je nastao u suradnji s Hrvatskim Telekomom.
