U rubrici “Zašto volim tehnologiju” o njegovim iskustvima i stavovima o tehnologiji ovoga puta razgovarali smo sa scenaristom i redateljem Goranom Kulenovićem. Kula, kako ga zovu prijatelji, najpoznatiji je po serijama “Bitange i princeze” te “Crno-bijeli svijet”, iako iza sebe ima i nekoliko igranih filmova i sedamdesetak spotova. Radio je spotove za Hladno pivo, Psihomodo Pop, Jinxe, Darka Rundeka, Stampedo, Zabranjeno pušenje, Tram 11, Severinu, Ninu Badrić, Divas, Šajetu… Dobitnik je nagrade “Oktavijan” za najbolji srednjometražni film “Ravno do dna” i Vjesnikove nagrade “Breza” za igrani film “24 sata” (omnibus u kojem je autor spomenute priče “Ravno do dna”). Redatelj je i scenarist filma “Pjevajte nešto ljubavno”, a u kazalištu je režirao predstave “Bitange i princeze” prema istoimenoj seriji i ” Djevojka za zbogom” prema drami Neila Simona.
- Kako općenito vidite ulogu tehnologije danas? Donosi li nam tehnologija napredak?
Tehnologija sama po sebi i njen napredak jest, naravno, pozitivna stvar, ali ono kako i za što ljudi primjenjuju tu tehnologiju – e tu već možemo naći i negativnih primjera. Ali, ako pogledamo širu sliku, nekakav povijesni kontekst – tako je s primjenom tehnologije bilo uvijek. Uvijek je bilo i primjera gdje ljudi tehnologiju koriste u negativne svrhe, pa mislim da nema smisla kukati kako živimo u dobu gdje je tehnologija počela preuzimati nekakvu dominaciju nad ljudima. Ne, tehnologija je u osnovi sjajna stvar, samo što ‘pacijenti’ uvijek uspiju naći način da ju upotrijebe u neke negativne svrhe.
- Kakva je uloga tehnologije u Vašem životu i poslu? Koje uređaje i aplikacije najčešće koristite?
Ja nisam neki tehno-freak, dapače – ne volim gubiti vrijeme na proučavanje novih mogućnosti tehnologije i gadgeta, pa se tehnologijom koristim za ono najnužnije što mi olakšava posao i život općenito. Čak bi se moglo reći da sam nespretan oko korištenja tehnologije, iako je možda samo u pitanju nedostatak interesa i motivacije da se njome bavim. Naime, kad mi je za posao trebalo da naučim montirati (spotove, serije, filmove), savladao sam program za montažu i njime se koristim dosta spretno.
- Spomenuli ste program za montažu. Koje još tehnologije koristite u svom poslu i kako tehnologija utječe na filmsku industriju?
Da se nadovežem na prošlo pitanje – u mom poslu napredak tehnologije nevjerojatno olakšava i ubrzava sve faze onoga čime se bavim: i pisanje, i razmjenu dokumenata, i pripreme za snimanje i samo snimanje i montažu. Evo samo nekoliko konkretnih primjera sa serije ‘Crno-bijeli svijet’: za početak proučavanje arhivskog materijala. Danas je sve dostupnije, pa sam sve materijale koji su mi bili potrebni za pisanje serije dobivao ravno na moj laptop: od novinskih članaka koje su mi naši istraživači skenirali i slali, od starih fotografija i filmića od kojih se neki mogu naći i na You Tubeu, pa sve do svjedočanstava vremena koje su ljudi ispisivali na lako dostupnim blogovima ili forumima.
Da ne govorim o tome da mi je prilikom pisanja scenarija jednim klikom na internetu dostupna gomila podataka o bilo kojoj stvari koju želim provući kroz priču ili dijalog: od priča o povijesnim ličnostima, sportskih rezultata, povijesnih činjenica…
Pa nakon toga faza odabira glumaca i statista: za neki uvodni dio castinga danas se glumac može doslovno snimiti mobitelom kod kuće, odigra scenu ili dvije i pošalje jednostavno i brzo. Ponekad uopće nema potrebe da organiziramo casting uživo, iz snimke već može biti jasno je li neki glumac dobar za određenu ulogu ili nije. S obzirom na to da po sezoni serije moram odabrati i više od stotinu malih i srednjih uloga, ovakva primjena tehnologije nevjerojatno ubrzava postupak, i to uopće ne na uštrb kvalitete.
Kad govorimo pak o fazi samog snimanja, danas na primjer visokokvalitetni monitori omogućavaju da odmah vidim jesmo li snimili sve što smo željeli i odmah dobijem dojam kako je to ispalo. Još prije 30-ak godina redatelj je trebao čekati da se materijal razvije i da onda tek pri naknadnom gledanju provjeri je li na snimanju sve ispalo onako kako je zamislio.
Da se vratim i na fazu montaže: kako bih dobio što bolju sliku i zvuk već u tzv. ‘radnoj verzij’, dakle prije nego što film ili serija idu u postprodukciju slike i tona, naučio sam se u montaži koristiti i alatima kojima mogu i ton i sliku dovesti na puno bolji nivo kvalitete nego što se to moglo prije, kada bi čovjek tek nakon postprodukcije uopće dobio dojam nečega gledljivog i slušljivog, jer su radne verzije izgledale i zvučale jako sirovo. Ja sad već u montaži radim neki osnovni miks dijaloga s glazbom, stavljam neke osnovne šumove koji su bitni za dramaturgiju, i ugrubo ‘pofarbam’ sliku u onom smjeru u kojem će ju kasnije direktor fotografije uz pomoć ‘greadera’ dovesti do savršenstva.
Ukratko, ja sam mogu relativno jednostavno obaviti posao za koji je u montaži prije samo 30-ak godina trebalo imati i više vremena i još nekoliko ljudi uz sebe. Tako se puno brže mogu isprobati razna rješenja, dobiti puno konkretniji povratni dojmovi od prvih gledatelja, a autor može puno jasnije suradnicima predočiti kako bi želio da to na kraju zvuči i izgleda.
- Kako je razdoblje pandemije, posebno u vrijeme lockdowna, tehnološki utjecalo na Vas? Jeste li prihvatili neke nove tehnologije ili aplikacije?
Svi smo za vrijeme pandemije počeli koristiti zoom i skype, ali mislim da takve stvari nikad ne mogu zamijeniti pravo druženje s ljudima, uživo. Ako smo se htjeli s nekim vidjeti, radije smo to organizirali negdje vani na zraku, s potrebnom distancom, ali ipak uživo, nego preko ekrana. Isto tako mislim da naši klinci nisu putem zooma ili televizijske nastave ili preko teams-aplikacija nikako mogli dobiti jednako kvalitetno znanje, a da ne govorim o (a)socijalnoj komponenti takve nastave.
Još jedna stvar koju tehnologija nikako nije mogla zamijeniti jesu kazalište i koncerti – nema te snimke kazališne predstave ili koncerta koja može zamijeniti dojam žive izvedbe, to nije uopće usporedivo. Ako želimo cijelu tu situaciju gledati s pozitivne strane – naravno da je bolje da smo u pandemiji imali mogućnosti korištenja tih aplikacija, jer su ipak barem u manjoj mjeri mogle nadomjestiti nešto iz normalnog života, ali s negativne strane – dobili smo neku distopijsku, apokaliptičnu viziju kako bi tužno život izgledao kad bi čovječanstvo bilo osuđeno izolaciju ‘liječiti’ tehnologijom.
- Jeste li prisutni na društvenim mrežama?
Ja sam u svom društvu predmet zafrkancije zbog svojeg potpunog ne-korištenja društvenih mreža, mada ni sam nemam neki suvisli odgovor zašto nemam ni Facebook ni Instagram niti bilo što drugo. Nije to neki promišljeni, filozofskim principima opravdan izbor. Možda sam jednostavno prelijen da se time pozabavim, iako bi mi ponekad dobro došlo – radi javne prirode mog posla – da budem prisutan na društvenim mrežama. Npr. neke od najljepših i najdirljivijih komentara na svoj rad sam pročitao na Instagramima svojih glumaca iz serije ili bi netko od poznatih negdje s Facebooka skinuo nečiji osvrt ili komentar na seriju. Ono što je sjajno – to su komentari meni nepoznatih ljudi, dakle onih koji nisu dužni – kao što je to možda nekad slučaj kad vam ljudi rad komentiraju uživo – biti uviđavni ili kurtoazni.
Osim toga, društvene mreže su postale nezaobilazne u promociji filmova, serija ili predstava, a kako su prema mojim iskustvima producenti i distributeri još uvijek slabo angažirani oko toga, vjerojatno bi mi bilo pametno pokušati preko društvenih mreža pojačati ‘vidljivost’, i svoju i svojih projekata.
- Što mislite o streaming servisima? Je li tehnologija “demokratizirala” kreativne industrije?
Pa nisam siguran koliko je ta ‘demokratizacija’ kreativne industrije donijela pozitivnog, a koliko negativnog. Jer čini mi se da je kvaliteta i prije uvijek isplivala na površinu, možda čak i lakše kad nije bilo tolikog ‘zagušenja’ i proizvodnjom i ponudom, koje su napretkom tehnologije postale jeftinije i dostupnije nego ikad. Jer s jedne strane – da – imamo sad na izbor i na dohvat ruke puno veći broj serija i filmova, ali u tom je moru ponude jako teško pronaći nešto zaista kvalitetno. Puno više se proizvodi nekakvih poluproizvoda, koji većinom sjajno i zavodljivo izgledaju, ali se sama razina kvalitete pričanja priče nije time podigla. Forma je definitivno nadjačala sadržaj, kao i kod glazbe, pa mi je teško procijeniti koliko smo time kao konzumenti dobili a koliko izgubili.
- Koliko Vam je tehnologija važna u povezivanju s obitelji i prijateljima?
U samom smislu druženja, tehnologija ne može – a nadam se da i neće – zamijeniti živi kontakt s obitelji i prijateljima. Ali da se njenom primjenom mogu uštedjeti vrijeme i živci za dogovore oko druženja, to sigurno. Meni je najvažnija aplikacija WhatsUp jer je nevjerojatno ‘zahvalna’ i spretna za dogovore. Pogotovo ako se, kao ja, rekreativno bavite nogometom i košarkom, pa je skupljanje ekipe preko WhatsUpa nevjerojatno smanjilo vrijeme, stres i trošak u odnosu na sms-ove ili telefone. Da ne govorim o dogovorima za glumačke probe ili tulume i druženja kad je veće društvo u pitanju.
- Kako se razlikuje način na koji tehnologiju koristite Vi i Vaša djeca?
Moja supruga i moje kćeri bi lakše odgovorile na ovo pitanje, jer se tehnologijom koriste puno spretnije nego ja. S obzirom na to da supruga preko gadgeta i aplikacija uspijeva i plaćati sve za što se nekad trebalo hodati i stajati u redovima po poštama i bankama, da preko tehnologije uspijeva sama biti ‘one-woman turistička agencija’ pa nam lakoćom organizira i rezervira kompletan prijevoz, smještaj i obilazak na putovanjima, da uz to putem tehnologije uspijeva efikasnije i brže raditi i svoj posao – rekao bih da je ona ta koja našu malu zajednicu drži ukorak s vremenom.
Što se omladinki u našoj obitelji tiče (Goran je otac dviju kćeri, op. red.), iako ih nekad treba podsjetiti da se malo ostave mobitela, rekao bih da ipak nisu ovisne o gadgetima i da ih još uvijek koriste u nekim normalnim okvirima. To što su walkmani i kazete zamijenjeni slušanjem glazbe preko mobitela i bežičnih slušalica, televizija i VHS kazete gledanjem preko streaminga i laptopa, a čitanje knjiga na papiru ponekad čitanjem preko Kindlea ili tableta, mislim da nije znak za uzbunu. I u tom slučaju je sadržaj važniji od forme, odnosno važnije je koji se sadržaj konzumira nego kojim putem, zaključio je Goran Kulenović.
>>Bruno Kovačić: Tehnologiju, kao i vatru, treba kontrolirati
>>Hrvoje Handl, psihijatar: Moj posao preživio je u lockdownu zahvaljujući tehnologiji
U rubrici “Zašto volim tehnologiju” ljudi različitih struka i navika govore o svom pogledu na tehnologiju, o tome kojim se tehnologijama služe u poslovnom i privatnom životu te zašto im je tehnologija važna u radnoj svakodnevici i slobodnom vremenu.
Sadržaj je nastao u suradnji s Hrvatskim Telekomom.
