Skip to content

Kako je tehnologija promijenila Palagružu

kako-je-tehnologija-promijenila-palagruzu

Svjetionici su najveći i najznačajniji objekti pomorske signalizacije koji omogućuju sigurnu dnevnu i noćnu plovidbu određenim morskim područjem. Izgrađeni su na najistaknutijim i najudaljenijim točkama našeg teritorijalnog mora, uglavnom u doba Austro-Ugarske. Sastoje se od kamenih zdanja s uočljivom kulom. Opremljeni su većinom glavnim i rezervnim svjetlom. Domet glavnog svjetla je do 30 milja. Neki svjetionici su opremljeni uređajem s radarskim odrazom (racon) i/ili sustavom za maglu (detektor magle i sirena za maglu).

U hrvatskim teritorijalnim vodama je 45 svjetionika. U vlasništvu su državne tvrtke Plovput. Svi su automatizirani i nadzirani putem sustava daljinskog nadzora, ali na 16 od njih zbog značaja svjetionika za sigurnost plovidbe te zaštite svjetioničarskih zgrada od propadanja još uvijek obitava posada koju čine jedan ili dva svjetioničara u smjeni. Svjetioničari su zaposlenici Plovputa.

Jedan od svjetionika na kojem još uvijek obitava posada je Palagruža, najveći i najudaljeniji hrvatski svjetionik. Izgrađen je 1875. na istoimenom otoku smještenom gotovo na pola puta između hrvatske i talijanske obale. Palagruža je najveći otok Palagruškog arhipelaga. Dug je 1400, širok 300 i visok 90 metara. Arhipelag Palagruža je pak najudaljenija grupa hrvatskih otoka, a mali otočić Galijula iz te grupacije najjužnija je točka hrvatskog teritorija. Otok je prirodni rezervat s biljnim i životinjskim endemskim vrstama, a arheološki nalazi ukazuju na strateško značenje otoka još u antičkim vremenima. Pronađeni odlomci grčke slikane keramike s grafitima, u jednom od kojih se navodi ime Diomed, ukazuju da se naziv Diomedovi otoci, koji spominju antički pisci, odnosi upravo na otočnu skupinu Palagruža.

Kamena zgrada svjetionika nalazi se na sredini otoka na visini od 90 metara. Lanternu je napravio Francuz Henry Epoulite. Austrijanci su potom utemeljile meteorološku (1895) i motrilačku službu.

Vojislav Šain svjetioničar je na Palagruži 24 godine. Prvi put je na svjetionik stigao u jesen 1999. godine. Četvorica svjetioničara mijenjaju se po dvojica u smjeni svakog mjeseca.

“Mjesec dana smo na Palagruži, mjesec dana doma”, kaže Šajn. U smjenama ih prate supruge. Nekada su svjetioničari morali odslužiti vojsku i biti oženjeni, danas su uvjeti malo labaviji. Novu smjenu Vojislav je preuzeo početkom lipnja, u pratnji supruge Manuele.

Svjetioničar Vojislav Šain sa suprogom Manuelom na Palagruži [Izvor: osobna arhiva]

“Na Palagruži nas je po dvoje, dok je na svjetionicima koji su bliže kraju po jedan svjetioničar. Imamo svakodnevne obveze koje treba odraditi. Kuća je stara i treba ju održavati. Svi smo zaposleni u Plovputu, a svi radnici tvrtke ulažu maksimalne napore da se ti objekti sačuvaju, da se ne oštete i da funkcioniraju u skladu s namjenom za koju su napravljeni. Tako da imamo svakodnevne radove na održavanju zgrada, popravke i farbanje. A imamo i druge redovne obveze, iako je sada samo paljenje svijetla automatizirano. To više ne radi svjetioničar. Svijetlo se pali po zalasku Sunca, a gasi se po izlasku. Nama je ostala kontrola. To su veliki svjetionici, svijetlo mora funkcionirati. Bez obzira na mehaniku, tehnologiju i kompjutore, čovjek je važan, osigurava pouzdanost i sigurnost”, tumači Vojislav te dodaje kako “brodovi imaju tehnologiju i računala pa se još uvijek potapaju”. Ako se svjetla pogase, pali se alarm i svjetioničar popravlja kvar.

Obveze svjetioničara obuhvaćaju kontrolu ispravnosti nautičkih karakteristika svjetionika, glavnog i rezervnog svjetla, sirene za maglu, kontrolu svih objekata pomorske signalizacije u vidokrugu, ručno uključivanje sirene za maglu u slučaju kvara automatskog sustava pri vidljivosti manjoj od 1000 metara, tekuće održavanje uređaja i opreme za sigurnost plovidbe, sudjelovanje u akcijama traganja i spašavanja na moru te izradu i dostavljanje meteoroloških izvještaja Državnom hidrometeorološkom zavodu i Plovputu.

Svjetioničar vodi Dnevnik događaja, Radio-dnevnik, Knjigu obilazaka, Knjige protokola ulazne i izlazne službene pošte, Tehničko-servisne knjižice, priprema mjesečno Izvješće o realizaciji radova koje sadrži i izvješće o radu svjetionika i obližnjih svjetala, obavlja primopredaju smjene…

“Svakodnevno osmatramo more i brodove. Imamo i profesionalnu meteorološku postaju. Jedan dan dežura kolega, drugi dan ja. Svaka tri sata očitavamo vremenske podatke i šaljemo ih našoj Obalnoj službi u Splitu i Dubrovniku koja ih šalje Pomorsko-meteorološkom centru Splitu koji ih onda šalje u Zagreb”, pojašnjava Vojislav.

Automatizacija svjetionika počela je početkom stoljeća i bila je postupna. Nije se sve moglo automatizirati odmah, ali već 2010. je sve automatizirano.

“Glavni kontakt s kopnom imamo putem VHF radio stanice, s našim centrom u Korčuli ili s obalnim stanicama u Dubrovniku i Splitu.”

Odašiljači i veze su za potrebe interne komunikacije Plovputa instalirali antenu i radijsku opremu kako bi povezali centralu plovnog područja Korčula s udaljenim svjetionicima Glavat, Sušac, Rt Struga i Palagruža. Komunikacija se odvija u izoliranoj grupi korisnika, odvojenoj od redovnih radijskih kanala za pomorstvo. To je doprinijelo sigurnosti i pouzdanosti komunikacije i operativnosti u korčulanskom akvatoriju.

A kako je živjeti na Palagruži? “Naviknuo sam se na more. Tri dana bez mora i ja sam lud”, uz osmijeh odgovara Vojislav. “Ali Palagruža je daleko. Kad bi čovjek razmišljao što se sve u životu može dogoditi u jednom ljudskom organizmu, onda najvjerojatnije ne bi ni išao tako daleko, bez obzira na helikoptere, brodove i brze glisere. Ako te nešto stisne, želiš da si blizu bolnice. Zato se o tome ni ne razmišlja. Koliko sam godina tamo, a nikad nisam o tome razmišljao. Loše misli nisu dobre ni doma, a kamoli kad si tako daleko”.

“Signal za mobitel čas imaš, čas nemaš. Na mobitel i internet se na Palagruži ne možeš osloniti”, nastavlja. “Ako je nešto hitno, ide se preko obalne postaje, tako da ipak uvijek imaš kontakt. Za mobitel se ponekad ulovi signal naše mreže, ponekad talijanske. Kroz godinu možda 15 -20 posto dana imamo internet. Ali internet ti zapravo i ne treba, nismo ovisni o njemu. Kad si dežuran, drugi kolega se prihvati struganja škuri i pituranja. Imaš plan rada za svaki mjesec, tako da posla nikad ne fali. Najvažniji su nam sigurnost i čuvanje objekata.”

“Kada sam došao na Palagružu, nije bilo stanje ovakvo. Otkako smo počeli primati goste po svjetionicima, Plovput puno ulaže u objekte. To su zgrade stare više od 100 godina i svi dajemo maksimum da ih održimo. A za održati jednu takvu zgradu, koja je svakodnevno izložena vjetru i moru, treba puno truda i novca. Gotovo svakodnevno se obnavljaju dijelovi zgrada, od krovišta pa nadalje. Sada za turiste imamo dva apartmana s 3 zvjezdice, teško je i na kraju naći bolje uređene od ovih kakve imamo na Palagruži”, razlaže Vojislav.

Dodaje da imaju televiziju, kad ima signala pogledaju Facebook.

“Ne visiš 24 sata na mobitelu. Ako ima signala, čuješ se sa svojima, preko WhatsAppa da jedan drugoga vidiš, okreneš malo Facebook da vidiš što se dešava i to je to. Ali mjesec dana brzo prođe. Mjesec dana ovdje, mjesec dana doma i za čas ostariš”, šali se Vojislav. “Doša san mlad na Palagružu, a evo mi sad 60 godin.”

“Izguštamo se kad smo doma. Imam četvero unučadi, sina, brat čeka da ga dobijem na briškuli i trešete … Imamo i masline”, kaže Vojislav.

Na pitanje o druženju s turistima, Vojislav odgovara kako sve ovisi o gostima. “Neki je čovjek za društvo, drugi nije. Ako vidiš da se povukao u apartman, pusti ga neka uživa. Ako dođe s tobom pričati, pružiš mu prijateljsku riječ, učiniš da u boravak bude veći gušt, a i ti s nekim popričaš, da ne zaboraviš govoriti.”

Na Palagruži je postavljena i kabelska žičara, konstruirana kao dizalica s fiksnim i operativnim pregradama za podizanje tereta do 200 kilograma na visini 102 metra iznad razine mora. Prihvatna stanica nalazi se na najvišem vrhu otoka, u blizini svjetionika. U moru, na dubini od 30 metara, nalazi se kolpo morto, temelj za kabel i balast 5000 kilograma težine.

Na svim svjetionicima Plovput je postavio solare, tako da struje ima dovoljno, a još od Austro-Ugarske na raspolaganju su veliki spremnici za vodu. Sama lanterna ima svoje baterije kao se ne bi ugasila.

Što se tiče budućnosti svjetioničara, Vojislav Šain vjeruje da će se posade na njima zadržati. Podsjeća da su još osamdesetih godina na Palagruži živjele četiri obitelji svjetioničara s devetero djece. “Trebalo bi pojačati posadu, da ljudi ne budu sami”, poručuje na kraju.

>>Dijana Dominis Prester: Najdraži “gadget” mi je šivaća mašina

>>Julijana Aleksić: Nama pomorcima je danas WiFi žila kucavica bez koje ne možemo

>>Anita Lauri Korajlija: Ljudski kontakt će ostati iznad svih tehnologija

>>Jadran Marinković: Pomorci zaslužuju besplatan internet

>>Bruno Kovačić: Tehnologiju, kao i vatru, treba kontrolirati

>>Goran Kulenović: Važno je kakav se sadržaj konzumira, a ne kojim putem

>>Hrvoje Handl, psihijatar: Moj posao preživio je u lockdownu zahvaljujući tehnologiji


U rubrici “Zašto volim tehnologiju” ljudi različitih struka i navika govore o svom pogledu na tehnologiju, o tome kojim se tehnologijama služe u poslovnom i privatnom životu te zašto im je tehnologija važna u radnoj svakodnevici i slobodnom vremenu.

Sadržaj je nastao u suradnji s Hrvatskim Telekomom.

Back To Top
Search

We use cookies to personalise content and ads, to provide social media features and to analyse our traffic. We also share information about your use of our site with our social media, advertising and analytics partners.

View more
Accept