Snažan sraz kojim je nastao Mjesec zapravo su bila dva sudara, pokazuje nova studija znanstvenika sa Sveučilišta Arizona.
Znanstvenici smatraju da je Mjesec, jedini Zemljin prirodni satelit, nastao silom, od materijala koji je eksplodirao u svemiru nakon što je tijelo veličine Marsa po imenu Teja udarilo u ranu Zemlju prije više od 4,4 milijarde godina.
No, u tom široko prihvaćenom scenariju sudara koji pretpostavlja samo jedan katastrofičan događaj, postoje neke nejasnoće, upozoravaju autori novog istraživanja.
“Standardni model nastanka Mjeseca zahtijeva relativno vrlo spor sudar kojim nastaje Mjesec koji se sastoji uglavnom od udarne planete, a ne od rane Zemlje, što je veliki problem jer Mjesec ima izotopsku kemiju gotovo identičnu Zemlji”, navodi u priopćenju glavni istraživač u ovoj studiji Erik Asphaug, profesor na Lunarnom i planetarnom laboratoriju Sveučilišta u Arizoni.
Mjesec je nastao dvostrukim sudarom
Asphaug i njegovi kolege izveli su računalne simulacije davnog divovskog udara i došli do zaključka koji je, uvjereni su, vjerodostojniji: Teja i rana Zemlja sudarile su se većom brzinom nego što smo ranije pretpostavljali, stvarajući inicijalni “udari i bježi” (“hir and run”) sudar kojim su nastali preduvjeti za drugi, sporiji kreacijski sudar dvaju razbijenih tijela otprilike 100 tisuća do milijun godina kasnije.
“Dvostruki sudar mnogo je složeniji od jednostrukog i mogao bi objasniti izotopsku sličnost Zemlje i Mjeseca, ali i kako se uopće desio drugi, sporiji kreacijski sudar”, rekao je Asphaug.
Sudari tipa “hit and run” u tim ranim danima nisu bili ograničeni samo na nastajanje sustava Zemlja-Mjesec. Takvi elastični sudari vjerojatno su bili uobičajeni model spajanja odnosno nastajanja tijela u drevnom unutarnjem Sunčevom sustavu, navodi isti istraživački tim u drugoj nedavno objavljenoj studiji.
Zemlja kao Venerin štiti
U drugom istraživanju znanstvenici su modelirali divovske udare u unutarnjem Sunčevom sustavu, kako bi utvrdili kako su ti sudari utjecali na formiranje planeta i kako su se orbite uključenih objekata razvijale s vremenom. Utvrdili su da je Zemlja vjerojatno djelovala kao svojevrsni štit za Veneru, preuzimajući teret prvih “hit and run” sudara. Ti početni sudari usporili su udare, postavljajući preduvjete za kasnija spajanja s Venerom.
“Prevladavala je ideja da zapravo nije važno hoće li se planete sudariti i odmah spojiti, jer će ionako u jednom trenutku ponovno naletjeti jedna na drugu i tada će se spojiti”, rekao je Alexandre Emsenhuber, glavni istraživač u drugoj studiji, navodi se u istom priopćenju.
“Ali to nije ono što smo utvrdili”, rekao je Emsenhuber, koji je istraživanje proveo tijekom postdoktorske stipendije u Asphaugovom Lunarnom i planetarnom laboratoriju u Arizoni, a sada je na Sveučilištu Ludwig Maximilian u Münchenu u Njemačkoj. “Utvrdili smo da oni češće postaju dio Venere, umjesto da se vrate na Zemlju. Lakše je ići od Zemlje ka Veneri nego obrnuto.” (Venera je bliže Suncu, čija snažna gravitacija privlači objekte)
Rezultati sugeriraju da se sastav Zemlje i Venere možda razlikuje više nego što su znanstvenici mislili.
“Očekivali biste da se Zemlja sastoji od više materijala iz vanjskog sustava jer mu je bliža u odnosu na Veneru”, rekao je Asphaug. “Ali zapravo, sa Zemljom u ovoj avangardnoj ulozi ‘štita’, čini se da je vjerojatnije da će Venera prikupiti vanjski materijal Sunčevog sustava.”
Obje nove studije – ona koju je vodio Asphaug i ona koju je vodio Emsenhuber – objavljene su na internetu u četvrtak, 24. rujna, u The Planetary Science Journal.