Prije streaminga, MP3 je pokretao eru ripanja CD-ova, razmjene datoteka i stvaranja lokalnih glazbenih biblioteka. Iako nakon gotovo tri desetljeća više nije vrhunac audio kompresije, podrška za taj format i dalje je prisutna u gotovo svim playerima, preglednicima, automobilskim sustavima i ugrađenim uređajima. Mnogima i danas budi nostalgiju na razdoblje kada je dijeljenje i organiziranje glazbe bilo središnji dio internetske kulture.
Prekretnica se dogodila 26. studenoga 1996., kada je američki patent 5,579,430 dodijeljen njemačkom Fraunhofer institutu. Patent nije izgledao revolucionarno, ali je jasno označio novu fazu u načinu spremanja, prijenosa i prodaje digitalnog zvuka.
Patentirani „digitalni kodni proces“, poznat kao MPEG Audio Layer III ili MP3, pretvorio je desetljeća istraživanja psihoakustike u praktičan kodek. Omogućio je da glazbene datoteke visoke kvalitete postanu dovoljno male za dial-up veze, rane tvrde diskove i kasnije za džepne uređaje i telefone.
Priča o MP3 formatu počinje mnogo ranije, u europskim laboratorijima kasnih sedamdesetih i osamdesetih godina. Istraživači Dieter Seitzer i Karlheinz Brandenburg proučavali su koliko je zvučnih informacija zapravo potrebno ljudskom uhu. Seitzerov tim pokušao je prenositi glazbu običnim telefonskim linijama, dok je Brandenburg, često nazivan „ocem MP3-a“, primjenjivao modele slušne percepcije na digitalno kodiranje.
Cilj je bio jednostavan, ali tehnički zahtjevan: maksimalno smanjiti bitrate, a zadržati kvalitetu blisku zvuku kompaktnog diska. Konačni Layer III dizajn, kasnije dio MPEG-1 i MPEG-2 standarda, koristio je hibridni sustav filtera i psihoakustički model koji je procjenjivao koje dijelove zvuka uho ionako neće primijetiti. Te je dijelove encoder mogao snažno komprimirati ili u potpunosti odbaciti bez promjene percipirane kvalitete.
MP3 je postao globalna prekretnica zbog visokih stupnjeva kompresije. Uobičajeni omjeri smanjivali su veličinu datoteka za 75–95%. Pjesma od tri minute kodirana na 128 kbps pala bi na oko 3 MB, što je tada bilo presudno zbog malih diskova i sporog interneta. Softveri poput Winampa brzo su dodali MP3 podršku, pa je ripanje CD-ova postalo jednostavno. Ubrzo se glazba počela širiti kroz FTP poslužitelje i prve peer-to-peer mreže. Napster je 1999. tu praksu pretvorio u masovni fenomen dijeljenja.
Hardverski proizvođači su pratili trend. Rani MP3 playeri, poput korejskog MPMAN-a i američkog Rio 100, koristili su flash memoriju i nudili osnovne izbornike za pregled pjesama. Potom je stigao Apple. iTunes je 2001. pojednostavio ripanje, organizaciju i sinkronizaciju, a prvi iPod učinio MP3 mobilnim standardom.
iTunes Music Store 2003. dokazao je da se digitalna glazba može prodavati legalno i u velikim količinama. Danas streaming dominira, no i dalje koristi principe koje je MP3 postavio – ideje kompresije, optimizacije i jednostavnog prijenosa glazbe. MP3 je zato ostao trajni simbol početka moderne digitalne glazbene ere.
